Cerebralna paraliza je neurorazvojni poremećaj karakteriziran abnormalnostima mišićnog tonusa, kretanja i motoričkih sposobnosti, a pripisuje se ozljedi mozga u razvoju. Neki od najvećih problema na motoričkome planu su poremećaji tonusa, balansa, refleksa i posturalne prilagodbe. Poremećaji tonusa se u 80 % slučajeva manifestiraju kroz spazam. Dijagnoza cerebralne paralize se postavlja s 3-5 godina starosti, iako sugestivni znakovi i simptomi mogu biti prisutni u ranijoj dobi. Cerebralna paraliza se dijeli prema poremećaju kretanja i njegovoj topografskoj distribuciji. Spastični i mješoviti motorički poremećaji javljaju se kod više od 85% djece u trenutnim registrima, dok je diskinetička cerebralna paraliza mnogo rjeđa. Najčešći topografski sindromi su spastična hemiplegija, spastična diplegija i spastična kvadriplegija. Nekoliko instrumenata razvijeno je za klasifikaciju grube motoričke funkcije, manualne sposobnosti i komunikacijske vještine djece i adolescenata s cerebralnom paralizom. Mogućnosti liječenja uključuju fizioterapiju, radnu i govornu terapiju, ortotiku, modalitete potpomognute uređajima, farmakološku intervenciju te ortopedske i neurokirurške postupke. Svi pristupi su usmjereni optimiziranju funkcija te prevenciji invalidnosti. Također, nužno je omogućiti što bolju kvalitetu života djeteta. Fizioterapija ima ključnu ulogu u liječenju cerebralne paralize i sastoji se od različitih terapijskih intervencija u poboljšanju funkcije pojedinca. Neke od fizioterapijskih intervencija koje se koriste kod cerebralne paralize su: Bobath koncept, Vojta terapija, Halliwick koncept, hipoterapija i druge.